27.03.2010.

Moji pokušaji da se udobno smjestim na neudobnoj bolničkoj stolici neslavno su propali i na kraju sam se sklupčala na podu.
Zbog bolnih vriskova iz prostorije na dnu hodnika bila sam ponovno na rubu plača.
Jacqueline je sjela pokraj mene,kao što je često običavala raditi.

'' Charlotte će biti dobro,... bar neko vrijeme '' – umorno je naslonila glavu na moje rame.
Jacqueline je bila dobra prijateljica,njeni savjeti su mi mnogo puta pomogli,ali Charlotte je znala slušati i na samu pomisao da se nešto loše događa s njom tjerala me na suze.

'' Neko vrijeme? '' – ponovila sam poslijednji dio Jacquelinine rečenice poput pitanja.
Moje crne slutnje su se na neki način potvrdile. Nešto doista nije bilo u redu.
Počela sam čupkati rukav zbog nervoze. Možda nisam htjela znati.

'' Ima sušicu '' - Jacqueline je ustala s poda povukavši i mene na noge. Brzim pokretima popravila je zgužvanu odjeću i vukući me odšetala u donji dio hodnika.
Nekakva crna slutnja nadvila se nad mene iako nisam znala što pojam '' sušice '' znači.
Odlučila sam ne pitati što to znači i samo sam kimnula glavom.
Jacqueline je otvorila vrata jedne sobe odlučna da me prisili da uđem unutra.
Prisutnost smrti se osjećala unutra i poput konja koji može osjetiti ljudske osjećaje i strahove moja duša se uzbunila. Odmahnula sam glavom i vrišteći u sebi izjurila iz sobe.
Trčala sam hodikom koji naizgled nije imao kraja,a kad sam napokon uspjela izići iz bolnice vrijeme kao da je stalo. Jutarnje sunce okupalo je ulicu blagim toplim svijetlom.
Znala sam da izgledam očajno,ali jednostavno me više nije bilo briga.
Ljudi svakodnevno umiru,u ratu i zbog strašnih bolesti.
Rat je najveća rana čovječanstva,a kad jednom započne teško se okonča.
Začula sam ritmičke udarce stopalima,jedna postrojba vojnika Osovine koračala je posrnulim Parizom. Nekako u mojoj ruci se našao fotoaparat.
Samo jednim klikom slika je ostala zabilježena zauvijek,s vremenom će izblijediti dok na kraju u potpunosti ne nestane prepoznatljivost. Tada se u mom umu rodila jedna činjenica koju odavno poznajem, '' Ništa nije vječno ''.
Užurbanim korakom prolazila sam ulicama lutajući posve bez cilja.
Moj posao je odavno bio izgubljen,još od onog sudbonosnig trenutka.
Redakcija je zatvorena,a meni je zabranjen rad za bilokoje novine.
Dovukla sam se do neke stare oronule zgrade koja je na prvi pogled djelovala u potpunosti prazna.
Tek nakon nekoliko minuta shvatila sam da sam se dovukla do stare vojne baze Republike Francuske.

*~.~.~.~.~*

Sjećam se trenutaka u kojima sam se neizmjerno bojala,prvog susreta sa smrću,svakog novog pisma,fotografije, razgovora.
Sad kad se osvrnem na to čini mi se kao kakva daleka i strana uspomena.
Shvaćam da je bol tu s razlogom,bol nas podsjeća da ne zaboravimo.
Otkad sam ovdje molim kao nikad prije, katkad se pitam nije li ovo sve samo ružan san,ali vrlo brzo nešto me podsjeti da je ovo doista bolna realnost.
Pokušavam samoj sebi lagati,ali ne mogu, samo nebo zna koliko puta sam ponovila samoj sebi da će sve uskoro proći. Za mene vrijeme kao da stoji.
Svaki proživljeni trenutak za mene je kao za kukca zarobljenog u jantaru,ne prolazi već stoji i čeka.
Ako uskoro ne dođe do preokreta u ratu smrt će nas svih zarobiti,mene prvu,a moram priznati da žarko želim da ta agonija napokon prođe.
Smrt je bezbolna,ali umiranje nije. Moj optimizam umire,moja duša polako nestaje u svakodnevnoj rutini. Ko luda,ja neznam kuda,ni dane više ne brojim.
Svima san dolazi kao kakav-takav odmorali meni ne.
Svaki puta kad se probudim iz nekakve noćne more spoznam da je stvarnost još gora.