27.03.2010.

Zatvorila sam vrata od stana.Na trenutak sam tupo stajala naslonjena o zid.
Pismo mi je ispalo iz ruke i počela sam plakati.
Sjedila sam tako leđima oslonjena na zid duže vremena gušeći se u suzama.
Charlotte je lagano gurnula vrata od stana koja nisam dobro zatvorila.

'' Što je bilo? '' – sjela je pokraj mene zbunjeno me gledajući.Ona i Jacqueline su me najbolje razumjele.Tako i sad.Samo sam joj pružila pismo i dalje se gušeći u suzama.
Charlotte ga je dobro promotrila.

'' I ja sam dobila slično '' – ustvrdila je vračajući mi pismo – '' I Jacqueline,ali ništa se nije dogodilo. '' Nisam mogla vjerovati.

'' I ništa mi niste rekle?! '' – povisila sam ton glasa ustajući sa poda.Naglim pokretom ruke obrisala sam suze.Na neki način su me povrijedile.Tajile su mi nešto vrlo važno.

''Nismo mislile da ćeš ga i ti dobiti '' – Charlotte je zatvorila prozor da me slučani prolaznici ne čuju kako vičem.

'' Niste mislile,vas dvije nikad ne mislite '' – sad sam stvarno bila bjesna,ali barem sam se dobro isplakala.Izašla sam iz stana i zalupila vrata.

Sada mi je trebalo utočište.Vani je počela sipiti lagana kišica.
Oprala je boje koje su nakon svake nove kiše postajale još sjajnije.
Krenula sam dugom ulicom bez ikakvog pojma gdje idem,a možda sam ipak znala.
Sad mi je trebao netko tko će me dobro nasmijati.
Andre je stanovao na samom kraju jedne uske uličice u kojoj su stnavnici kroz prozor jednog stana mogli vidjeti u drugi.
Bila je popločana skliskim davno pocrnjelim kamenom.
Uspela sam se klimavim željeznim stubama do njegovog stana na drugom katu.
Iskreno sam se nadala da je kod kuće.
Pokucala sam na prastara drvena vrata koja su izgleda jako lomljivo. Kao da su od kartona.

'' Tko je? '' – začula sam mu glas.Očito se tek probudio.Bilo je oko podne.

''Scarlett '' – rekla sam dovoljno glasno da me samo on čuje.
Otvorio je vrata.

''Da nije malo rano? '' – Andre je volio dugo spavati.Ali ne zato jer je bio ljenčine nego jer je provodio noći pišući svoje romane o detektivu Macarthuru Collinsu.

'' Aha,meni se isto spava.Mogu ući ? '' – Bila sam u potpunosti mokra,bilo mi je hladno iako je to bila samo ljetna kišica.

'' Da,naravno,ali znaš da si onda gotova? '' – očito je namjeravao ubiti me pričajući o svojoj novoj knjizi.Nije to bilo dosadno,ali nisam željela znati baš sve detalje prije nego što pročitam.

'' Imaš novu ideju? '' – upitala sam ga kad sam ušla.Njegov radni stol bio je prekriven papirima,a u pisaćem stroju stajao je još jedan.Na podu je isto bila gomila zgužvanih i posvuda razbacanih papira.

'' Da,ova će se zvati Slijepo ubojstvo '' – slavodobitno je rekao. – '' Dakle, detektiv Collins dolazi u Pariz i nalazi se usred ubojstva. ''

''On se nekim slučajem uvijek nađe usred ubojstva,a zašto se zove Slijepo ubojstvo? '' – upitala sam sjedajući na prastari kauč iz kojeg su virili razbijeni federi.

'' Jedna slijepa starica tvrdila je da će se uskoro desiti ubojstvo i tjedan dana kasnije nađena je mrtva '' – Andre je znao smišljati savršene zaplete.Stvoren za pisca krimi romana.

'' Čim napišeš dati češ mi da pročitam '' – nasmijala sam se.Kad god sam čitala neke njegove romane grizla sam se od uzbuđenja.

'' Naravno.A sad,zašto si došla po ovoj kiši? '' – upitao je sjevši nasuprot mene.

'' Charlote i Jacqueline su me iznervirale '' – objasnila sam prisjetivši se glupog pisma.

Sada mi je djelovalo tako smješno. – '' Zbog jednog glupog pisma ''

'' Mogu ga vidjeti '' – vjerojatno je opet mislio da je to nekakva zavjera.

'' Nisam ga ponijela '' – objasnila sam nakon kraćeg kopanja po torbici.

''Kada se vratiš kući sigurno ga više neće biti '' – ustvrdio je.Na njega su previše djelovale detektivske priče koje piše.

''Da,da sigurna sam '' – cinično sam odvratila.Upravo sam se sjetila da moram po kavu za Jacqueline.

'' Moram ići.Vidimo se navečer kod Les Trois? '' – upitala sam ustajući sa kauča.
Na brzinu sam spremila stvari koje su mi ispale iz torbice.

''Valjda.'' – Andre je opet sjeo za radni stol namjeravajući nastaviti pisanje.

''Bok'' – viknula sam s vrata i sjurila se niz stepenice.

Kiša je u međuvremenu stala.
Dugi potoci vode otjecali su ulicama bez šahtova.
Samo par sati ranije obećala sam Jacqueline kavu iz Tiffanyeve male kavane.
Sinoć je radila noćnu smjenu i ne bi bilo uredu od mene da sam zaboravila.
Zvonce na prozirnim staklenim vratima kavane zvonko se oglasilo kad sam ušla unutra.
Začudo bila je prazna.
Prišla sam konobaru za šankom.
Zbunjeno mi se nasmješio.Uvijek sam tako djelovala na ljude koje sam prvi put upoznala.

'' Što ti mogu ponuditi '' – upitao me gledajući u šank. Nešto u njegovom izgledu tjeralo me da ne skidam pogled s njega.Bio je tako očaravajuće zgodan.Visoke građe i bistrog pogleda. Gusta smeđa kosa padala je preko čela ističući smeđe oči,kremasto smeđe,poput čokolade.
Činio se poput princa na bijelom konju.
Sad sam se ja osjetila zbunjenom.

'' Jedan Macchiato,za ponijeti '' – rekla sam nastavljajući besramno piljiti u njega.
Pružio mi je kavu,koja mi je gotovo ispala iz ruke dok sam ju prihvaćala.

'' Nisam te viđao ovdje prije, ja sam Hans '' – rekao je pruživši mi ruku.

Onda sam se sjetila da mi je ludo poznat.
On se prije par dana potukao sa Tyronom kod Le Trois.Njemac.

'' Scarlett '' – sumnjičavo sam mu pružila ruku.Sad sam znala zašto Jacqueline stalno dolazi ovamo.
Okrenula sam se i izišla iz kavane.

'' Vidimo se! '' – doviknuo mi je.
Samo sam mu lagano mahnula s vrata.



~*~*~*~*~*

U bolnici je bilo pretiho.
Mrzm gluhu tišinu.Plaši me.Kako da će odjednom neki prestrašan zvuk ispuniti cijelu prostoriju.
Jacqueline je izišla iz jedne sobe i sjela pokraj mene na klupu.

'' Charlotte mi je rekla za vaša pisma '' – rekla sam,a moj glas ispunio je cijelu prostoriju.
Samo trenutak Jacq je bila istinski zaprepaštena,a onda joj je lice postalo poput isklesano iz kamena.Bez ikakvog izražaja.

'' Stvarno mi je žao.Trebale smo ti reći. '' – Jacq je zvučala jako tužno.Zagrlila sam ju.
Nisam se smjela ljutiti.Dugovala sam Charlotte ispriku.

'' Nema veze sada.Ali ne volim kada mi se nešto taji '' – tad još nisam znala da je bilo bolje da mi nikada nisu rekle za pisma koja su one dobile.Dvostruko strašnija nego ono moje.

'' Večeras sam kod kuće.Ostani i ti. '' – rekla je ustajući na noge.
Odmahnula sam glavom.

'' Ne mogu.Rekla sam Andréu da ću biti kod Le Trois,a i Charlotte treba pomoć '' – rekla sam pružajući Jacq njenu kavu.Namignula sam joj.

'' Upoznala si Hansa? '' – odmah je shvatila. – '' Jel da,da je savršeno zgodan ? ''

'' Njemac je i potukao se s Tyronom kod Le Trois '' – prošaptala sam iako su se moje riječi i dalje savršeno dobro čule i razumjele zbog tišine.

''Pa? '' – Jacqueline je podigla jednu obrvu i nasmiješila mi se.
U svojoj bijeloj opravi medicinske sestre izgledala je prelijepo.
Njene pravilne crte lica su s plavom kosom podignutom u pundžu dolazile su do punog izražaja.

'' Ma dobro '' – nasmiješila sam se i ja njoj.Nije bitno što je Njemac,prezgodan je.

'' Moram ići.Kraj pauze mi je '' – Jacqueline je ustala,mahnula mi i ušla u neku prostoriju.

Jedva sam dočekala.Morala sam izletjeti iz bolnice.
Onaj miris medicinskog alkohola me ubijao.Moje dobro raspoloženje bi uvijek splaslo ili bi loše postalo još lošije.Tako i sad.
Istrčala sam iz bolnice udahnuvši svejži zrak.
Nikada ne znaš kada ti je poslijednji put da to napraviš.