28.03.2010.

Znam točan razlog zbog kojeg sam sjela na kasni vlak iz Francuske.
Nisam zapravo sjela jer cijelim putem do Švicarske sam praktiči stajala na nogama.
Vlak koji je nekoć sasvim sigurno bio jako otmjen sada je bio pretrpan izbjeglicama iz raznih zemalja koje su svoju sreću odlučile iskušati u neutralnoj Švicarskoj.
Nisam ponijela puno stvari, tek nekoliko presvlaka i naravno fotoaparat. Kupila sam si novog jer sam nekako znala da će mi zatrebati.
Kako smo se odmicali moje uspomene na Pariz, Le Trois, Jacqueline, bolesnu Charlotte i Andréa počela su blijediti. Pokušavala sam se natjerati da se stalno prisjećam, ali nakon nekog vremena jednostavno više nisam imala snage.

~ Flashback ~


'' Scarlett, nemoj ići, uništiti ćeš samu sebe ! '' – Charlotte je nakon tri dana u bolnici stigla kući.
Njeno lice se ocijedilo tako da su joj oči izgledale upale i crvene od plakanja.
Privukla me k svom licu moleći me da ostanem.

'' Char, voljela bih ostati, ali ovdje se nemam za što boriti '' – gotovo ratoborno sam ustvrdila.

'' Idi. '' – Jacqueline je stajala na vratima sobe s malo većim kovčegom u ruci. Iz njenog izraza lica mogla sam pročitati mješavinu bijesa i tuge, ali jednostavno više nije mogla podnijeti odugovlačenje. Prihvaćajući kofer nisam mogla odlijepiti oči od od poda.
Mahnula sam Charlotte uz jedva primjetan osmjeh,a Jacqueline me jako zagrlila.

~ End of Flashback ~

Koliko dugo ti uspomene mogu uništavati život?
Gotovo uvijek uspomene su ono što ti olakšava,ali što ako te uspomene tjeraju na dugotrajan i bolan plač? Sada znam da nije dobro pokušavati oživjeti prošlost, ona uvijek skriva nekakve svoje zamke u koje s lakoćom možeš upasti.
Svatko može upasti, čak i osoba snažna poput afričkog lava. U izbezumljenom stanju pokušavamo potrgati spone koje nas vezuju i sve dublje se urezuju u kožu, ali bez mira i mudrosti ništa ne možemo učiniti.
Uzdahnula sam otvarajući pismo koje mi je Rafael dao prije nego što sam ušla u vlak.

~ Flashback ~

Kolodvor je bio obavijen blagom maglom, a mnoštvo raznih vrsta ljudi je u žurbi prolazilo njim.
Za mene vrijeme je usporilo.

'' Nemoj ići '' – bolnim glasom zamolio me, a pri tom je znao kako ni malo ne može utjecati na moju odluku. Tvrdoglava kao mazga.

'' Vratiti ću se kad ispunim svoju dužnost '' – jednostavno se nisam mogla pomiriti s činjenicom da se Francuska predala, kapitulirala poput kakve kukavice bez ijednog ispaljenog metka.
Rafael mi je pružio pismo zapečaćeno na starinski način, crvenim voskom.

'' Otvori ga kad stigneš u Švicarsku i stvarno se nadam da nećeš ići dalje '' – Rafael me promatrao kao da želi proniknuti u moju dušu, ravno kroz moje prozirne zelene oči.
Željela sam ga poljubiti, ali ujedno i nisam. Poljubac bi značio zbogom, a to nisam željela.
Zaklopila sam oči u nadi da ću se probuditi iz sna. Nije uspjelo.

'' Piši mi! '' – kimnula sam glavom. Moje oči dosad su već bile prepune suza, a nisam željela da ih on vidi. Podigla sam kofer i okrenula mu leđa krećući polaganim korakom prema vlaku.

'' Volim te. '' – doviknuo mi je glasom kao da imamo još toliko toga nedorećenog i neizrećenog.
Jednostavno više nisam mogla glumiti hladnokrvnost. Ispustila sam kofer i zatrčala se ravno u njegov zagrljaj. Ovaj put plačući bez ikakvog straha.
Rafael mi je pomaknuo kosu s lica i poljubio me. Morala sam hitno otići.

~ End of Flashback ~

Stajala sam priljubljena uz zamagljeno staklo kupea. Nisam mogla vidjeti krajolik, a nisam ni željela. Samo sam željela zaboraviti ili nestati.